Barbarellin Voyager

Iako sam vec jednom dolazila u ovu perlu istocnog Balkana iliti BuLgarsku, i ovaj put sam pala na ispitu kulturalnih razlika. I jednom vise shvatila koliko je tesko odbaciti stecene navike. Naime, u Bugarskoj klimanje glavom znaci "ne", a mahanje istom lijevo-desno iskazuje potvrdni odgovor. Prilicno zbunjujuce - iako sam to znala i svo vrijeme drzala u podsvijesti, opet me je dovelo u smijesnu situaciju. Dakle zaputim se za vikend do carsije da malo prosvrljam Vitosom. Medjutim kisa je pocela da pada, bilo mi je hladno, a i Sofija nazalost ne nudi bas neke znamenitosti, elem odlucim se vratiti u hotel. Otvorim tako straznja vrata jednog parkiranog taksija - vozac istog je mogao komotno ucestvovati na Olimpijadi kao dizac tegova (inace, vecina frajera u BG nema vrata, ali zato dva trbuha ili dva u jednom) - i upitnim glasom kazem ime hotela do kojeg sam htjela. Frajera klimne glavom i ja mahinalno sjednem u auto. Mislim, bila sam promrzla i prokisla i ni na kraj mi pameti nije bila ova mala kulturalna osobitost komsija. Elem, kako se ja udobno smjestim, frajer se onako velik okrenu natrag i u mene. Skontam da nesto ne stima - rekoh, ne vozite? I govoreci mahinalno "zanijecem" glavom. On meni opet krene klimat i nesto na BG promrlja. Hajd rekoh krenuce, ja opet ponovim ime hotela kontajuci nije me shvatio. Tek kad je frajer svojom sapom pokazao vrata i prilicnim baritonom krenu rikat sprijeda ja sam skontala da klimanje ono znaci NE.

Tokom ove dvije sedmice sam fakat pokusavala da se prilagodim, te da klimam glavom dok nesto odbijam (ovo je jos i nekako islo). Ali nikako nisam mogla da spojim DA i odmahivanje, kao da me neko tjera da lijevom rukom pisem.

Sem ove razlike, samo sam jos jednom vise shvatila da je Bugarska zemlja slobodnih kerova, manje slobodnih ljudi, drzava u kojoj muskarci i dalje vole crne kozne jakne i pamucne trenerke, a cure kosu farbaju u crnu. Ali je isto tako zemlja u kojoj se puno radi, zemlja dobrih i ljubaznih/toplih ljudi. Ali brate, i zemlja blata. Ma nekako sam se domace tamo osjecala. Skoro pa.

Cudno je i zastrasujuce imati 27 godina i shvatiti da se prvi put u zivotu nalazis na idejnom cardaku. Od mog ranog djetinjstva je put kojim valja krociti bio jasno definiran, putanja oznacena putokazima i smjernicama. I vjerovatno se po tome u malo cemu razlikujem od svojih vrsnjaka, ili uopste - djece roditelja. Ali ono na sto me niko nije pripremio na tom putu je upravo ono sto se nalazilo iza table CILJ. Sta se skriva iza horizonta do kojeg je jedno mladalacko srce noseno ambicijama tezilo da dopre? Kuda put treba dalje ici, ima li puta poslije cilja i kako pronaci do onog pravog koji ce na kraju rezultirati mojom istinskom srecom i ispunjenosti? Gdje pronaci naredni cilj?

Ovo sto ce nekim zvucati kao parapsihologija modernog covjeka ima ustvari jednu krajnje pratkicnu pozadinu. A ta je da ona Maslovova piramida ima itekako smisla. Obrela sam se na onoj predaznjoj stepenici zvanoj socijalno priznanje i sve sto mi treba je jos da se uspem na vrh piramide, da osvojim Mount Self-Accomplishment. No, ova posljednja stepenice se pocinje sve vise ispostavljati kao problem. Naravno da se i preispitujem i kriticno pitam da li je to zaista problem? Je li problem ako si zaokruzila jedno obrazovno radoblje svog zivota? Dosla si do diplome, onda do posla koji ti daje potrebnu finansijsku i donekle duhovnu satisfakciju, imas vlastiti krov nad glavom, ali koristis rijec problem u ovom kontekstu? Mozda je problem prejaka rijec, ali dilema ili dezorijentisanost ce sluziti kao dobri sinonimi. Dakle, u cemu je problem (i evo me opet kod te ne-rijeci)? Pa, eto - jednostavno se osjecam izgubljeno jer sam svojim uspjehom ostavljena bez meni opipljivog narednog cilja. Vrtim po glavi razna scenarija - upisati doktorat, uraditi razne ispite iz svoje profesionalne oblasti i doci do novih kratica pred imenom, raditi u inostranstvu trece vrste, promijeniti totalno oblast djelatnosti, baviti se yogom, putovati u egzoticne destinacije, citati zahtjevne i ah-tako-intelektualne knjige etc. No, neizvjesnost svih tih ishoda me koci. Hocu li nakon toga pronaci ono sto mi treba? Taj jedan naizgled minijaturni, ali ipak nedostajuci komadic slagalice koji mi treba da upotpunim sliku svoga duha? Kada je cilj ispunjujuci? Dovodim sve u pitanje, ono sto lezi iza i ispred mene. Da li bi me ovi postignuti mile-stones mogli zadovoljiti na nacin na koji jesu, da iza njih nije stojala drevna drustvena norma. Norma, koju sam ispunila i na taj nacij postala ono sto drustvo vrednuje pozitivno? To isto drustvo koje me sada sigurno nece shvatiti, koje ce moja razmisljanja baciti pod noge i nazvati to hirom ili pukim hedonizmom, jer mi je "predobro". Da, to isto drustvo, kojemu jos jedino dugujem jednog muza i dvoje djece. Musko i zensko, ako moze molicu. Da, drustvo me je dovelo do ovdje gdje sam - direktno ili indirektno. I time me vec odavno od sebe odguralo. Ali opet. Nije li upravo definiranje ciljeva onaj najtezi zadatak u ljudskom zivotu? Ciljevima definiramo sebe, odajemo ono sto je u nama i samim tim se izlazemo kritikama drugih. Hir, reci ce jedni. Budalastinja, drugi. Interesantan pokusaj, treci. da, tezak je imanet ovaj nas drustveni zivot. Covjek kao socijalna zivotinja i individua. A nekada su te dvije odlike nekompatibilne.

Dakle, sta raditi kada su drustveno-egzistencijalno definirani ciljevi ostvareni i kada se matrimonija ovoj protagonistici ne cini kao CILJ? Da, znam ja odgovor. I taj nikako nije prost ili dat u nekoliko recenica. Taj odgovor ce me voditi i definirati do kraja zivota. I opet mi nece dati odgovor. On ce biti novi cilj. Putovanje ka cilju kao cilj. Jos kad bih samo znala kuda da zaveslam. Ovako gledano je nekako umirujuce da moja firma ima ciljeve za mene, koje mi prezentira svakih 6 mjeseci na sastancima sa sefom. Sastanci u kojim me ovaj tjera da se konfrontiram ako nista onda sa narednom polovinom godine - nesto kao mali Siddharta sa blackberry-em, laptopom i business suitom.

Dilema. Da je barem tako jasno kao umijece nosenje vode u kasicici bez prosipanja... Beletristika, pih.

Ima dana kada se nema sta novo reci, ili mi se barem tako cini. Tad je najbolje sutati, kao sto i uradih. A onda ima perioda kada imam stotinu misljenja na svaku temu, a malo vremena da ih srocim u jedan mali prozor (citaj windows)...

Sta je vise sa ovom narcistickom sujetom i samozaljubljenosti koja se siri poput kapljicnog virusa medju ljudima? Gdje god da se okrenem, sve sto vidim su najnovije dijete, aktuelni plasticnohirurski, tj. alternative ovima, zahvati, savjeti kako postici zeljenu boju u solariju, trikovi za izbjeljivanje zuba i bezbroj drugih mozak-ispirajucih varijacija na temu. Sta se to desilo sa svijetom? Zar je moguce da ovo tako savremeno drustvo 21. vijeka postaje nesto poput slike Dorian Gray-a? Prodata i prazninom unakazena dusa zared vjecite mladosti i ljepote? Ili pak grijesim i ovakve pojave gledam kroz povecalo?

Zasluzan (ili kriv) za ovo moje drustveno-kriticno raspolozenje je jedan grad na rijeci Vltavi. Grad u kojemu se cini da je vrijeme stalo, doba u kojemu satovi i dalje pokazuju da se Sunce okrece oko Zemlje, a gradjevine starije od osamsto godina ukazuju na prolaznost i nistavilo svakog od nas - protagonista i pratioca vremena koje ce nas jednog dana pregaziti i ostaviti u sjeni zaborava. I bas zbog toga, zbog ovog divnog i velicanstvenog starograda, zbog tih silnih ponosnih svjedoka srednjevijekovne kulture, ja sam u toku dvije sedmice zaboravila na vrijeme. Na sad i ovdje, a samim time i na sebe samu (a jos vise druge oko mene). Za neke ce ovo zvucati kao paradoks, ali osjetljivoj dusi ce niz mojih misli biti prepoznatljiv. Kada sam prvi put uplivala u njegove ulice, u ulice u kojima je Kafka crpio svoje inspiracije, a Dvorak nalazio muzu svojih kompozicija, osjetila sam onaj davno zaboravljeni osjecaj treptanja i nestrpljivog djetinjeg iscekivanja. Ocutala sam sve skrivene kute svoje duse koji su cinilo mi se venuli zapostavljeni, zasjenjeni suhoparnim svakodnevnim temama i brigama i u tom trenu cini mi se progledali zudeci da nanova procvaju. Stojala sam na kapiji Praga, na kapiji vremena koja me je vodila ka necemu sto je cini se bilo, a ipak traje i dalje, osjetila sam kako moje bilò pocinje da udara brze i shvatila - stojala sam na kapiji prema nekoj novoj (ili pak staroj) Ja. 

Lutala sam satima njegovim uskim ulicama, zadivljeno zagledala rad ruku od prije nekoliko vijekova i udisala svjezi nocni vazduh sto grli visoko situirani, kraljevski Hrad. Osjecala sam se mala i beznacajna, ali me to nije plasilo. Naprotiv, pruzalo mi je neku utjehu - utjehu da sam dio necega veceg, da sam kratki protagonista na bini zivota i historijskih zbivanja i da ce se bas iz tog razloga sve te nase ljudske mane i neprilike izmrviti i nestati pod mocnim kotacem vremena. Bila sam sama ispred hiljadu godina borbe i opstanka, ratova i renesanse, napretka i inkvizicije. I disala sam! Disala sam punim plucima i gutala svaki taj momenat. Sve, sve je nestajalo i topilo se i cinilo me tako lakom i prozracnom. Na trenutak sam zaboravila na sebe, na vrijeme u kojem zivim i desila se neka cudna fuzija moje duse i zamrsenosti vremena na omedji proslosti, sadasnjosti i onoga sto ce biti. Nisam htjela natrag. Ali me je to natrag htjelo.

Dovoljno brzo sam se vratila u povrsni svijet wannabe intelektualaca. Sve sami akademici i satro svestrane duse, naizgled. Ali tako svestrane da im se 2/3 razgovora vrte oko suprotnog spola ili vlastite hvale (kod nekih je ovaj odnos i obrnut). Vratih se u svijet nocnih izlazaka, zenske histericno-paranoicne opsjednutosti pronalazenjem partnera (ili prave maskare) i muskog samoljublja. Gomila namirisanih, nabildanih ili gladovanjem oslankanih pojava me je zagrlila nanova i ugusila u tom oblaku skupih parfema, najnovijih pomadica i self-tanner-a. Kada bi duse mogle hodati, ovo bi bilo groblje zombija!

Kada su ljudi poceli da vise vremena provode sa svojom pojavom nego sa razlaganjem svojih izjava? I prije svega - zasto!? Zasto ne diskutujemo o procitanim djelima, odslusanim kompozicijama,ili vidjenim egzibicijama? Zato sto nas to ne interesuje ili pak jer su duse tako osiromasila da na to ne umiju vise sto reci. Bojim se da je ovo potonje. I istodobno ceznem za Malostranom...

Kada pogledam unatrag i osvrnem se na godine sto su prosle, jedna sekvenca mog zivota mi se uvijek cini nestvarna. Surealna i tudja. I koliko god se trudila da je ukomponujem u ovaj mirni proljetni dan, na kojem ja udobno zavaljena u fotelju pri otvorenom prozoru udaram u tipke laptopa i osluskujem zvuke klavira iz komsiluka, ne ide. Ta neka druga Ja od svojih 12-13 godina me gleda strano iz daleka, iz tamnog i vlaznog podruma moje zgrade i nikako da izidje iz te tame. Ja je gledam dok joj koljena klecaju od straha pri svakom novom udaru granate, ali ne mogu je izbaviti iz tog besmisla i osjecam se bespomocno zbog toga. Ona je zatocena u tim godinama, tu je nekad vrijeme stalo i nanova se rodilo sa mirom. Ili onim sto nastupa kada prestane borba.

Zasto ovo pisem na ovakav prelijepi, suncani majski dan? Zasto patim svoju dusu uspomena koje su skrivene u zabacenim skutima moje svijesti, zasto kvarim raspolozenje slucajnim prolaznicima ovdje? Pa, eto - zato jer danas bas jeste 25. maj. Onako kao sto je i prije 13 godina bio - isti ovakav divni proljetni suncani dan. Dan koji je disao i dise mirom. No tada, prije 13 godina, ce na ovaj dan okoncati zivoti 71 mlade duse. Uprkos njihovim snovima, nadama, igrarijama. A da se ni po cemu nisu od nas razlikovali - dijelili smo isti strah od smrti, iste nade u mir i istu mladalacku ljubav ka zivotu. Jedina tanka crta koja nas je podijelila tu vece se sastojala iz te jedne neznacajne odluke. Neznacajne danas - na 25. maj 2008. Ali sudbonosne tada - 1995. Otici pred tuzlansku Kapiju.

Rat je bezgranicna besmisao. Niz nesretnih okolnosti, slucajnosti i neminovnosti koji cine ili da prezivis ili da prestanes biti na ovom svijetu. Nema tu smisla ni za jednu stranu, jer ti strasni gubici - gubici ljudi i humanosti - anuliraju svaki pokusaj objasnjenja. Nema razloga, nema opravdanja, nema ni kazne a ni pravde. Ono sto rat ostavlja iza sebe su razruseni gradovi, prazna mjesta za obiteljskim soframa i milioni osakacenih dusa. Mi ih necemo povratiti, njihove porodice ce ostati da boluju do konacnosti i nitko od nas njih nikada nece moci razumjeti niti utjesiti. Ali jednu stvar znam i u nju vjerujem svim svojim bicem. A to je da bas zbog toga trebamo zivjeti! I trebamo voljeti! Vjerovati. Zivot je ono sto je nadzivilo tu crnu 1995, kao i sve te godine sto su joj prethodile. Zivot je ono sto danas osjecamo u svojim venama, u svojoj uzarenoj krvi bosanskoj, u ovim plucima sto zele da osjete svaki miris probeharalog cvijeta, u ovim ocima sto upijaju sve nijanse ovog majskog dana. Zivot! Ljubav je ta koja nam je dala snagu da izdrzimo i ne pokleknemo - ne zbog nas, vec zbog onih najmilijih za koje znamo da ne bi mogli dalje bas kao ni mi, da nam oni zastanu na ovom Bozijem putu. I vjera - vjera u bolji svijet, vjera u majski dan bez smrtonosnog djuleta, vjera u mir koji ce doci, vjera da zlo jednom mora stati. Vjera u Boga, pod kojim god Ga imenom vi zvali. Vjera - vjera u sebe na poslijetku, i u to da cemo istrajati godine mraka i jednog dana bez straha nanova radovati se maju! Zivjeti!

Rat je besmisao, a besmisao ne moze biti objasnjena. Kazna nikada nece stici zlocinca, jer kazna kao sredstvo da se ispravi nacinjeno zlo ovdje ne postoji. Ali postoji zivot. I ako zelite da mislite danas na njih, da ih na sekundu opet ozivite, onda napustite svoje zidove na ovaj dan, izidjite na ceste, u parkove, na livade i zivite! Zivite punim plucima. Zivite kao da imamo samo ovaj dan, volite kao da je zadnji dan i vjerujte! I prkosite tako vasim zatocenim dijelovima svijesti, kao ovoj mojoj, i inatite dzelatima devedesetih. Jer zivot je njima najveca kazna. A nama jedina sansa! Zivite, volite, vjerujte. I pamtite.

Kao i toliko puta ranije, uhvati me rat u klinc onda kada to najmanje slutim. Na mjestima na kojima ga najmanje ocekujem. U sadasnjosti.

Listajuci virtualnim svijetom Facebook-a i prebiruci po karticama clanova moje maticne gimnazije, naletih na neke fotke iz 1991 postavljene od meni nepoznate djevojke. Slike su tipicne za kraj 80tih, pocetak 90tih - slampave jakne, Zera-frizure, buntovnicko objesene cigare u uglovima usana i oni seretski osmjesi gimnazijalaca. Dvojica na fotki drze djevojku na rukama izmedju sebe i sudeci po izrazima lica, svi se kidaju od smijeha. Mladost u svom punom jeku, neslucena i nepoznata buducnost koja im se otvara, sva mora snova sto se radjaju i nagovjestavaju - sve to sam prepoznavala u njihovim ocima, kao i danas u ocima novih gimnazijalaca. Fotografija je mirisala na nostalgiju dana Crvene jabuke, mog buraza i njegovih jarana i onog vremena kada se ladom kretalo u 4 ujutro za Hrvatsku na more. Ispod slike stoji objasnjenje i napomena da su svi koji su se taj dan nasli na ovom polaroidu bili clanovi grupe "Mjesec i po do penzije". Nehotice sam se osmjehnula ovom nazivu grupe, i onda okom preletila po navedenim imenima ispod slike i skamenila se. E. i R., dvojica mladica sa slike koja su odrasla u mom komsiluku i koje sam i sama poznavala, jednog manje - drugog vise. Sjecam se posebno R. kojemu smo se sve mi mladje siparice divile iz daljine dok bi on na svom BMXu izvodio kojekakve vratolomije na obliznjem stadionu. Isti R. u kojega je Irma bila godinama zaljubljena, R. koji mi je pridigao biciklo kada sam se prvi put u javnosti razbila. Zagledam mu pazljivije lice i da, prepoznajem te poznate, sjecanju izblijedjele lijepe crte i one divne dobre oci. I onda me odjednom podmuklo nesto zareza s lijeve strane grudi, mucnina mi sveza stomak i ja shvatih da je to isti onaj R. sto je poginuo 25.05.1995. Od jedne usamljene granate, od jednog djuleta kukavicki ispaljenog u srce mladog i zivota zeljnog grada. Ubijen. Bas tako. Uzet, odnesen, otet od svih nas, od svih njegovih, od ovog zivota, od svog benda, od nedopjevanih pjesama, objesenjackih dana gimnazije, od svih snova jednog mladog i obecavajuceg zivota sto mu prokletnici uzese! Nije fer, vristalo je opet u meni, nije fer. R. je trebao danas da zivi! Trebao je sam da vidi ovu fotku na Facebooku i da ostavi komentar ispod. Nesto u stilu, dobra zurka ali lose nam ime benda bjese. Trebao je da danas osjeti nostalgiju za bivsim danima, ne da budi istu za sobom! Trebao je! Morao je.

I sta sad? Kaze oprostiti valja sta je bilo - radi sebe, da bi nam bilo lakse. I trudim se, ali kako da oprostim ono zlo dokle god me ovako zari u dusi? I zar je ijedno zlo oprostivo? Kako da oprostim, a da njih sve ne zaboravim? Kako? Nikako. Jer mi, oni u koje je rat ubrizgao makar jedan dan svog otrova zauvijek ostajemo kontaminirani ovom bolnom, neobjasnjivom i uvijek nanova-se-radjajucom nostalgijom za proslim danima, bivsim drugarima i boljim nekim ljudima...

R., neka ti je rahmet dusi...

Crvena jabuka: "Volio bih da si tu"

Volio bih da si tu,
Ove noći kako trebaš mi.
Kao more mornaru,
Nemam s kim nadu djeliti,
Djeliti, i sačuvati.

Volio bih da si tu,
Noćni program je na radiju
Puštaju neku dragu muziku,
Moje misli tebi putuju,
Putuju, da te pronađu.

Noćas zvijezde padat će,
Jedna od njih naša je,
Jedna nosi utjehu,
K’o u snu,
Volio bih da si tu.

Noćas zvijezde padat će,
Jedna od njih naša je,
Jedna nosi utjehu,
K’o u snu,
Volio bih da si tu.

Volio bih da si tu,
Ove noći da pričaš mi,
Slavili bi do zore,
Svu bi nježnost svijeta popili,
Popili pa se ljubili.

Noćas zvijezde padat će,
Jedna od njih naša je,
Jedna nosi utjehu,
K’o u snu,
Volio bih da si tu.

K’o u snu,
Volio bih da si tu.

Ko god je imao priliku setati New York City-jem, lutati uzasno brzim, nervoznim, ali nevjerovatno uzbudljivim ulicama Manhattan-a, je morao barem na tren osjetiti caroliju Sex and the City-ja. Tu je sve Big i Big je svuda - nedogledni oblakoderi, beskonacne ljudske mase, nebrojeni muzeji, umjetne galerije, shopovi, Central Park i naravno majesteticna Empire State Building - sve se cini van poznatih dimenzija. A opet nekako poznato.

O, da, ja sam se hranila ovom serijom! Ne samo zbog NYC. Uzivala sam gledajuci taj tako inteligentno upakovani paketic bezvremenskih zenskih tema: prijateljstvo, karijera, majcinstvo, moda, sex i naravno - ljubav! U svakoj svojoj mogucoj i nemogucoj formi. A kao ukrasna masna na ovom sarolikom sveznju svaka od ovih prica je ispricana iz ugla cetiri potpuno razlicite zene - i na jedan brutalno iskren, ali i saljivi nacin. Pomalo preuvelicano, pomalo iskarikirano, ali povrh svega iskreno, nekada ironicno i naposlijetku uvijek nedefinirajuce! U tome je za mene bila carolija ove serije - nacinjale su se teme, ali se nisu nikada zakljucivale. Odgovore na pitanje sta je ispravno, a sta ne i za koga, je morao svako sam sebi dati. A svaka zena se mogla barem jednom prepoznati u nekoj situaciji. Bilo to nakon shopping tour-e koju ne mozes finansirati ili nakon veceri provedene provjeravajuci radili ti telefon, jer poziv koji cekas nikako da dodje. S druge strane, razlog zbog kojeg ovu seriju ja mislim svaki muskarac ove planete prezire nije zato sto je smatra povrsnom, jer samo neko ko nije shvatio srz ovih prica ce je tako okarakterisati. Ne, razlog zasto se muskarci ove serije posebno klone je prost i sastoji se od tri (kod nas cetiri) slova: sex!

U nijednoj seriji ranije se nije ovako otvoreno i duhovito govorilo o seksualnosti u i van veza kao u ovoj. Iz zenske perspektive za promjenu! I bilo je to krajnje potrebno ako mene pitate. Koliko puta si se do sada pitala jel on to stvarno misli da ti je bilo dobro nakon svega 15min  i nepostojece predigre?! Pa nisam na setu za porno-film! S druge strane su tu susreti koji cine da se prijatno najezis jos mjesecima poslije pri pomisli na njega. Nesigurni momci, nespretni, brzopleti, varljivi, zavodljivi, i oni neodoljivi - svi su skenirani, x-ray zrakama prosvijetljeni i postavljeni na male ekrane na milost i nemilost publike. Svaki muskarac se mogao u barem jednoj od datih situacija prepoznati, u to sam ubijedjena. Sto mozda za one sujetne medju njima i nije bila uvijek prijatna spoznaja.

Ne, moje drage, proturjecim svima koji Sex and the City nazivaju povrsnim. U svakoj zeni lezi ponesto od onih strahova, iskustava, dozivljaja i zelja prikazanih i nosenih u Manolo Blahniks. I zato, moje dame, se ja danas kao nekada davno dok sam nosila kikice sa svilenim masnama radujem ovom svom novom bljestavom paketicu! Timing mu ne moze biti bolji! Dok se muska populacija bude okrenula meni nepoznatoj fascinaciji koju prouzrokuje jedna jadna lopta sto 22 (!?) znojava tipa ganjaju preko trave, ja cu da se sa svojim curama dotjeram i uvucem u ljetnje haljinice, kupim nam veliku kantu kokica i usetam u prozracno kino koje ce me jos jednom odvesti u carobni svijet ovih pepeljuga nove generacije. Pepeljuga koje su cekajuci tog nepoznatog princa da im konacno donese tu izgubljenu papucicu odlucile studirati, dobiti posao u mocnim firmama te svojom karticom platiti jedan (ili vise) par novih cipela. A tog princa licno potraziti!

Mozda je S. upravu. Mozda ima nesto zaista u nama samima sto privlaci izvjesne dogadjaje, izvjesne profile ljudi u nas zivot - over and over again. Mozda ona knjiga Secret i nije tako idiotska? Mozda sam to naposlijetku ipak samo ja.

Svaki put kada mislim da sam njegove korice zaklopila, ovaj vreli dah mi dotakne listove te knjige, krene ih prevrtat, stani suskati njima i praviti novi raspored prica, figura, dogadjaja. A ja umjesto da ju sklonim, da mu je srdito pred nosom zalupim, ja pustim da me ta njegova opasna toplina i ljepljiva slatkorjecivost nadvladaju, razoruzaju. Sta je to u njemu sto cini da mu se nemam snage odupirati? Sigurno je atraktivan, ali neodoljiv? Ne. Da, rjecit je i interesantan, uvijek pun prica, kao Seherzada iz 1001 noci me besjedi. Ali zar mene da usutka time? Ne, nije to. Ima u njemu ona mrvica opasnosti, trunka tamne noci, dodatak grijeha koji ga cini tako prokleto neodoljivim. Nemogucnost naseg spoja, a animalna privlacnost istoga me trga iznutra i umjesto da odem iz te arene prije nego sto budem konacno dotucena, ja se igram s vatrom. A on me mami, ako sam ja Faust sto ce prodati dusu djavolu on je Mephistopheles sto ce mi ovu trampu  uciniti tako slasnom, sto ce udarati po mojim slabostima sve dok ne pokleknem.

O, ima necega prokletog u nama ljudima. Nesto sto i onaj najcedniji u sebi nosi, ta trunka dzehenema da nas kusa i testira. I dodje ti kusnja uvijek u momentu kada mislis da si siguran, da si naucen i pametniji. Ako je istina da mi sami privlacimo situacije u nas zivot, ljude u nas zivot, onda ja koja tragam za ljubavlju, koja cezne za uzvisenim osjecajima, onda ja takva bjezim od istih. I privlacim onoga s kojim ce jedina forma uzvisenosti biti u obliku superiornosti bola koji ce nastati kada se okonca. Kada mi njegov dah spali i posljednji list, kada ne bude vise imao po cemu da vuce svoje tamne, prelijepe tragove.

Jos u djetinjstvu mi je buducnost djelovala kao jedan novogodisnji paketic - blistavo-sareni svezanj jos neodmotanih tajni. Godine su prolazile i ja sam sa svakom od njih polako napustala toplo okrilje nevinosti i mislila da odmotavam taj svezanj, sloj po sloj, sljokicu po sljokicu. Kazem mislila jer danas znam da je taj svezanj poput bunara bez dna. On je iz neke Zemlje cuda, moje - svacije, ali sigurno se ne otkriva sa godinama. Ne, cini mi se da je rezultat upravo obrnut mojim prvobitnim iscekivanjima - sto imam vise godina, to mi se cini da i ovaj svezanj pred mojim pogledom raste. Opticka varka ili pak vlastita nespretnost? Ne znam. Ali znam da me ljudi sto ih vise upoznajem, vise iznenadjuju. A jedna jedinka medju njima posebice. Ja.

Jeste li ikada trcali sumom? Slusali pjesmu vjetra u granama visokih hrastova, gledali kako se zrake sunca prelamaju na njihovim listovima da bi se konacno rasule poput bezbroj staklenih perli ostavljajuci vas bez daha? Trebalo je to biti jutarnje trcanje, dakle moj mp3 i isprobane motivacione pjesme za dobro jutro i "izdrzi tih 45min"- stav. Ali onda sam se izgubila. Nasla sam se usred tih drevnih cutljivih divova i okrenuvsi se oko sebe shvatila da sam potpuno sama. U 90% slucajeva bi me ova cinjenica ucinila nervoznom, ali ne danas. Nocna oluja je opustosila poneku krosnju, grane - debele i one tanke - su lezale rasute na puteljku oko mene, vjetar je bio svjez i pomalo grub, ali je duboka zelena boja trave i krosanja obecavala predivni proljetni dan. I onda sam na trenutak zastala, prestala da trcim, uklonila svu buku svijeta oko mene, te ugasila mp3. Tisina. Isprva. A onda sum vjetra, zubor lisca i grana koje se njisu, da cak sam cula i skripu onih starijih kolega u redovima - jednaku skripu kao sto im i rodjaci u formi vrata znaju proizvesti u necijem stanu ili pod necijim stopama. Nigdje covjeka, nigdje traga ljudske ruke - samo priroda i njena muzika. Jesam li na nesto u tom trenutku mislila? Da li sam nesto za sebe pozeljela? Neko mi nedostajao? Ne. Moj um se u tom trenu sastojao od samo jedne pomisli - jedne konstatacije: prelijepo! Pozeljela sam u tom treptaju skrenuti sa utabane staze, trcati medju deblima i prstima dodirivati njiohvu rapavu koru, udisati punim plucima ljepotu ovog momenta i zaboraviti na sebe. Ali sam ipak sebi priznala da je to samo jedan veci park, te da bi me takvu ili smatrali ludom ili bih nekog pustenog cuku krajnje iziritirala, te sam se ostavila ovakvih ideja. Kukavica.

Ovakav jedan umirujuce-opustajuci dan je okoncao izlaskom u popularni coctail bar. Dim, preglasna muzika, puno testosterona, jos vise estrogena. Tema veceri za nasim stolom - kako zaraditi milion, ili barem par stotina hiljada da bi sebe mogao smatrati uspjesnim. Nabrajaju se najnovije knjige (a koga drugog neg) nekih Amera koji su otkrili recept cini se, masta se o vilama, jahtama, brzim kolima i prelijepim, polugolim i uvijek voljnim plavusama (pogadjate da sam bila u muskom drustvu). A ja sam sjedila i pila svoj mojito na slamcicu, te prebirala po glavi hocu li pronaci barem trag neke zelje koja ce me navesti da i ja kupim te savremene pimp-your-life savjetnike? I nista. Vidjoh novi mega-stan prijateljice koji je kostao malo bogatstvo, sav uredjen u dizajnerski namjestaj, pa se opet s ceznjom i nekim ganutim osjecajem prisjetih svog malog stancica sa narancastim zidom u hodniku koji pod hitno trazi krecenje, skripavog parketa u dnevnoj i dvokrilnih prozora koji datiraju garant s pocetka proslog stoljeca. Upitah se zelim li vise para, sta bi s njima da ih imam, da li mi nesto nedostaje od stvari, imam li neispunjenih zelja etc? Prilicno naporno subotnje vece ako mene pitate! Naravno da je tu i tamo neka ideja rodjena, ali nijedna mi nije dala onaj sut u stomak koji te tjera da djelujes. Koji budi nezadovoljstvo sto ce ako bude volje jednom da rezultira u motivaciji da se radi na ostvarenju tih zelja. Ne. Ja sam u tom prepunom baru pomislila na danasnje jutro i onu smijesnu krosnju sto je skriputala nada mnom pri plesu s vjetrom. I pozeljela da je opet cujem... A onda sam se sama sebi nasmijala. Ja, koja radim za finansijsku instituciju, nemam novac kao objekat svojih zelja i ciljeva!? Ustvari imam, ali ne u ovoj kolicini. Ne, zakljucih, nije novac ono sto mi nedostaje. Ja bih malo vise dubine. Malo manje prica o stvarima, a vise diskusija o idejama.

Gdje su svi ti romansijeri nestali? Gdje su se skriveni filozofi povukli, u koje krosnje drveca su se pisci i pjesnici sakrili? Ko ce sa mnom da elaborira ovaj duhovni pomak sto dozivih zahvaljujuci obicnoj jutarnjoj setnji sumarkom? Ko ce da me razumije? Kome da ispricam zasto je Z.S. spominjao Cehov "Visnjik" u svojoj aktuelnoj monodrami? Ko? Pogledah uokolo. I opet, po drugi put u danu ja zacuh tisinu oko sebe. Onu pravu, onu tesku, onu koja dolazi od izbivanja duha. Onu, kojoj cak nijedan zlatnik ovog svijeta ne moze podariti zvuk. I zakljucih koji su blagoslov velike posumljene zelene povrsine u jednoj metropoli!

Slusam najnovije (plaho bitne) vijesti iz svijeta. Heather Mills dobila 33 miliona EUR za 6 godina braka sa Paul McCartney-om (to mi dodje na nekih 15.000 EUR za svaki dan proveden u braku s najvecom zivom muzickom legendom). Humpf! Dalje, 20-godisnja cur(ic)a nekadasnjeg fudbalera Lothar Matthäus-a dala da joj uvecaju sisice za svega 7.000 EUR. I vec dobila prefix "model", kad se od njega rastavi dobice garant svoju talk show kao odstetu, te dodat "model/moderatorka". Pamela Anderson u posjeti Njemackoj. Pokazuju joj sliku Angele Merkel i pitaju zna li ko je to. Pam samouvjereno odgovara: Hillary Clinton.

A ja vrtim svoju excel tabelu, sklapam ugovore sa fondovima i gledam na sta mi idu pare. Dzaba meni fakultet, znanje jezika, 50 prekovremenih u 30 dana. Mora da sam gluplja i od Pam. Ona ne zna ko je Merkel-Clinton, ali ima milione. Ja znam za Merkel, al' ne znam kako Pam zaradi tolike milione. I koja je sad informacija ovdje bitnija, pitam se? Ha?!

Dobro je meni nana moja rahmetli govorila: "Ostavi se te knjige, sinko, vec de ti nama zapjevaj. Eto te k'o Brena!" Nana je bila vizionarka, zena-mudrac. Kud je ne poslusah!?!

Zabava kod prijatelja, prejaki mojitos i masa kaloricnih grickalica. Dosla sam, jer sam morala - domacica te veceri i moja dobra prijateljica mi je i vise nego jasno dala do znanja da sam ispucala sve dzokere izvinjenja, te da ce me D. (njen suprug) prekriziti ako (opet) ne dodjem. Ostavsi bez alternativa, morala sam se pojaviti. U biti i ne znam zasto sam toliko lijena kod kucnih zabava. Mozda jer nema iznenadjenja, mozda jer se svi valjaju po secijama. ili ipak jer su kokteli u baru puno ukusniji. I povrh svega imaju manje alkohola u sebi. Ali ovaj put je visoka doza Cuba Rum-a i imala svoje prednosti - na zabavi se nasao i jedan tek "svjeze ozenjeni" bracni par, koji se uzajamno poznavao vremenski gledano krace nego sto ja poznajem najnoviju poznanicu u svom krugu prijatelja. Mlada, koja je jedna draga provincijalka, se nazalost nije uspjela osloboditi bolno upadljive kolicine zlata na sebi, niti smanjiti upotrebu laka za kosu ni nakon stecene diplome u Sarajevu, a ni sa svojim dolaskom u dijasporu. Elem - s druge strane stola me je gledala kopija moje drage teta Keke, frizerke iz moje kasabe, samo par decenija mladja i sa crvenom umjesto izblajhanom kosom. Ili mi se barem tako cinilo nakon drugog mojita? Eto razloga sto ne volim kucne zabave, cine da se osjecam kao na nekom sijelu iz 80tih, sto je tad bilo ok jer sam imala jednocifreni broj godina i ustvari isla sa roditeljima. Ali danas? Jedan nadasve los dejavu dozivljaj. Mlada je bila pricljiva tako da je jedva docekala da odgovori na neciji klasicni upit "kako ste se upoznali": Bilo je to u kaficu u hmmm, nekom XYZ mjestu (ne sjecam se vise) i vec u trenutku kada su jedno drugom pruzili ruke, ona je znala da ce se za njega udati. Ehm ?!? Eh, tu mi se vec u stomaku mojito pobunio i krenuo putem kojim je i sisao, ali kontam mozda se zeza:

"Dakle, vec tad si znala da je on taj?"

"Da! Cim sam mu pruzila ruku, kao da sam sebi rekla - eh eto, ti ces se za ovog momka udati." - ponosan osmjeh.

"Ranije se niste znali? Nisi znala kakve je naravi, koju vrstu muzike voli, na sta je alergican, kakve seksualne praktike voli? Nista bas od toga nisi znala i opet si znala da ces se za njega udati?!"

Manja pauza za stolom. Pogled moje S. mi je dao do znanja da sam imala previse mojita za tu noc, ali mlada se nije dala razuvjeriti.

"Ne, nikad ga prije toga nisam vidjela u zivotu. Ali su nas nasi rodjaci vec duze shemili... sad ucim jezik... super mi je ovdje... znas dole kad odemo familija, stres... bili smo sad kod njegovih roditelja na rucku... hocemo da kupimo kauc... pusti me da vozim vec i auto gradom... hahahah... ma nema djece jos, ali nekad."

Tu sam nekad ustala od stola i krenula put kuhinje. Nisam mogla dalje da slusam te seoske bajke za maloljetnu djecu, kojih ovaj put nije bilo za stolom. Ali je pripovjedaca zato bilo na pretek. Sve sto je ova mogla da zna u trenutku kad su se rukovali je bilo da zeli napustiti Bosnu, to joj vjerujem i ne uzimam za zlo. A on je znao da zeli da se zeni i dosao je po mladu kao sto je i red - u svoj rodni kraj. Gdje su mu rodjaci jednu pripremili, onu praavu za njega. Ispred mene je stojao par do jucer mladih, obecavajucih ljudi koji su vec nakon sest mjeseci poceli tako uvjerljivo primati sve one meni toliko odvratne malogradjanske manire, ogranicena razmisljanja, neukusne nacine oblacenja, ponasanja. Gledala sam tu dijasporu u narastaju, vikendase sa djecom na zadnjem sjedistu auta i sarenim plasticnim kesama u gepeku, natrpanim kojekakvim namirnicama kojih svakako ima u BiH. Vidjela sam natapirane frizure i pivske stomake, Cecu iz CD-playera i posjetu Balkanoteci. Vidjela sam sijela i meza, crne najlonke ispod bordo haljine i zlatne narukvice na oba zgloba. Gledala sam u snahe i svekrve, pite nedjeljom i pranje tepiha ljeti. Ah, bila je to jedna uzasna slika, jedna od koje zelis pobjeci sto dalje, umaci joj, pokopati je da te vise nikad ne podsjeti na ocaj duha u koji te zadrte provincijske norme mogu baciti.

Nakon sto sam dosla do metvice u svojoj casi, oprostila sam se od veselog drustva i utonula u spasonosnu noc, a potom i hladnu postelju. Sada barem znam zasto ne volim kucne zabave. Nose onu kobnu dozu ugusujuce mahale u sebi.